Velik dio nas od roditelja je čula nešto u stilu rečenice: “Želim(o) da budeš sretan_na i uspješan_na.” Ovime, naravno, roditelji za svoju djecu žele najbolje. Međutim, kad ljude pitamo što to zapravo znači uspjeh, ne dobivamo često jasan odgovor, no mnogi će reći da to barem na neki način uključuje financijsko bogatstvo. Ali ipak “novac ne donosi sreću”. S druge strane, ako si ikada plakao_la ili samo bio_la tužan u prisustvu drugih, vrlo si vjerojatno čuo_la nešto poput: “Što ti plačeš, djeca u Africi nemaju ni za jesti”, aludirajući na to da jedino siromaštvo opravdava osjećaj tuge, odnosno da su sreća i novac usko vezani. Zbunjujuće, zar ne?
Zato me ne čudi što u razgovorima s ljudima, pogotovo moje generacije, iznova otkrivam da nakon ovako zbunjujućih poruka nemamo pojma što to zapravo znači uspjeh, a kamoli kako ga postići. Neki od nas uspjeh ne bi prepoznali ni da nam pokuca na vrata i predstavi se punim imenom i prezimenom. Stoga kad uđemo u taj profesionalni svijet upadnemo u vječnu spiralu bezuspješnog traganja za nečim apstraktnim, magičnim, nedostižnim i opetovanom osjećaju neuspjeha. Zvuči poznato? I meni je bilo.
Moj uspjeh ne izgleda kao tvoj uspjeh
Tijekom školovanja navikli smo tražiti jedan (jedini) točan odgovor na svako pitanje. Svako odstupanje od tog odgovora obično bi rezultiralo smanjenjem broja bodova ili nižom ocjenom. Takav način razmišljanja potiče razvoj konvergentnog mišljenja, ali istovremeno stvara strah od pogreške i izlaska iz zadanih okvira. Zato nije iznenađujuće da se, kada se u poslu, sportu ili ponekad na fakultetu prvi put susretnemo s problemom koji ima više mogućih rješenja – od kojih su neka bolja, neka lošija, a nijedno nije apsolutno točno ili netočno – često osjećamo nesigurno jer naša vještina divergentnog mišljenja nije dovoljno razvijena. Više o razlikama između konvergentnog i divergentnog razmišljanja možeš saznati u videu ispod:
Jedan od izazova u kojem posebno dolazi do izražaja važnost divergentnog razmišljanja je potraga za uspjehom. Za to pitanje zaista vrijedi izreka: “Sto ljudi, sto ćudi.” Svaka osoba ima vlastitu definiciju uspjeha, i to je sasvim u redu. Uspjeh je apstraktan pojam koji svatko od nas oblikuje prema vlastitim iskustvima, vrijednostima, uvjerenjima stečenim iz okoline ili na druge načine, kao i brojnim drugim čimbenicima. Upravo zato, prvi korak na putu prema uspjehu je razumjeti što on znači za nas osobno.
Kako da otkrijem što je za mene uspjeh?
Osjećaj uspjeha često vežemo uz postizanje ciljeva. Stoga je prvi korak u potrazi za uspjehom upravo definiranje tvojih ciljeva. No, vjerovao_la ili ne, tu se priča često zakomplicira. Zašto? Zato što je ponekad teško razaznati koje nam je ciljeve (možda nekad davno) zapravo zadala okolina, a da smo ih u međuvremenu internalizirali kao svoje, od onih koje istinski želimo postići jer u nama bude osjećaj radosti, sposobnosti, ponosa itd.
Identificiranje i definiranje autentičnih ciljeva dugotrajniji je proces nego što bi mnogi na prvu pomislili. No nije nemoguće. Kako ovaj proces ne bi postao preapstraktan i naizgled beskrajan, jedna od mogućnosti je slijediti ove korake:
- Identificiraj svoje vrijednosti
Ciljevi djeluju autentično ako se slažu s našim vrijednostima. Osim toga, autentični ciljevi nas motiviraju “iznutra” – intrinzična motivacija jača je od ekstrinzične (zahtjevi okoline da ostvarimo ciljeve) – iskoristi to u svoju korist! Ovom u prilog idu i rezultati istraživanja o ciljevima i zadovoljstvu životom koji ukazuju na veću razinu osobne dobrobiti (well-being) nakon postizanja intrinzičnih ciljeva povezanih s osobnim rastom, odnosima i značajnim doprinosom društvu u odnosu na ekstrinzične ciljeve, kao što su status i financijski napredak (Ryan i Deci, 2000).
Primjerice, neke od mojih vrijednosti su mudrost, jednakost i pravednost. Stoga ću ja teško osjećati zadovoljstvo i uspjeh ako se moji ciljevi kose s mojim vrijednostima. Na primjer, ako je moj cilj postati trenerica u sportu kojim se bavim, a ne mogu ga postići bez da zakinem nekog drugog tko možda u većoj mjeri zaslužuje postati trener, moja vrijednost jednakosti nije ispoštovana i po postizanju cilja neću osjetiti zadovoljstvo, već krivnju. A uspjeh koji je vidljiv drugima, meni će djelovati isprazno. To je jedan od razloga zašto su neki naizgled uspješni ljudi nesretni – ako su morali pregaziti vlastite vrijednosti da bi došli do cilja, on jednostavno ne pruža takav osjećaj zadovoljstva i ponosa koji pruža ostvarivanje cilja koji je u skladu s našim vrijednostima.
Otkrij koje su tvoje vrijednosti u ovom upitniku. Imaj na umu da po nekim modelima različitih vrijednosti ima na stotine, tako da ćemo teško naći upitnik koji ih sve može pokriti, no u ovom su navedene vrijednosti koje se često koriste pa je dobra početna točka za razgovor o vrijednostima.
- Zapiši svoje ciljeve uz SMART metodologiju
SMART model razvio je George Doran (1981), a naziv je akronim za 5 karakteristika uspješnih ciljeva:
- Specific – Specifičan
Budi jasan_na u definiciji cilja – što točno želiš postići? Ovdje nam može pomoći i razlamanje (velikog) cilja na manje, dostižnije korake što može doprinijeti održavanju motivacije.
- Measurable – Mjerljiv
Važno je postaviti ciljeve koje možemo izmjeriti na bilo koji način – u suprotnom nećemo znati jesmo li ga dostigli ili ne.
- Attainable – Dostižan
Idealan je cilj onaj koji je dostižan, ali i dovoljno izazovan. I nedostižan i prelagan cilj može nas demotivirati – nedostižan jer se možemo osjetiti nekompetentno, a prelagan nam može biti dosadan i nedovoljno vrijedan ostvarenja.
- Relevant – Relevantan
Tvoj cilj mora biti relevantan tebi. Ovdje se ponovno dotičemo vrijednosti – one su dobar indikator relevantnosti jer ukazuju na ono što nam je važno, odnosno relevantno u životu. Također, važno je i da je cilj relevantan s obzirom na naše životne uloge jer time ojačava intrinzičnu motivaciju.
- Time-bound – Vremenski ograničen
Slično kao mjerljivost, ova nam stavka pomaže da procijenimo jesmo li cilj ostvarili ili ne. Pri tome treba uvijek imati na umu da ne stavljamo ni prekratke, ni preduge rokove. Jedan od načina definiranja vremenskog ograničenja je:
1. korak – odredi koliko bi ti vremena trebalo u idealnom slučaju,
2. korak – odredi koliko bi ti vremena trebalo ako bi sve pošlo po krivu i
3. korak – uzmi onu vrijednost između te dvije kao vremensko ograničenje koje ćeš si zadati.
Ovako si daješ dovoljno vremena za nepredviđene situacije, a vjerojatnost odugovlačenja se smanjuje. Više o ovoj metodi procjene i njenim varijacijama možeš pročitati na ovom blogu.
Zaključno, neka tvoji ciljevi umjesto ovako:
“Želim biti bolja osoba.”
zvuče ovako:
- Identificiraj one ciljeve koji potiču tvoju autonomiju
Za svaki cilj koji napišeš, zapitaj se sljedeće pitanje: “Je li ovaj cilj autentičan za mene kao pojedinca ili ga želim postići jer je to očekivanje moje okoline?”. Uzmi si vremena, budi iskren_a sam_a sa sobom i usporedi svoje ciljeve sa svojim vrijednostima. Ovaj nam je korak važan jer istraživanja pokazuju da ostvarivanje ciljeva koji su u skladu s našim vrijednostima dovodi do 34% većeg osjećaja zadovoljstva i upornosti od ostvarivanja ciljeva koji nisu u skladu s našim vrijednostima (Sheldon i Elliot, 1999).
Pokraj svakog cilja zapiši “Da” ako je u skladu s tvojim vrijednostima i istinskim željama ili “Ne” ako nije. Ovisno o broju i kompleksnosti ciljeva koje imaš zapisane, odluči kojima se želiš posvetiti, a kojima ne te kojim redoslijedom ih možeš ostvariti. Možeš li raditi na više ciljeva odjednom (pogotovo ako imaš više dugoročnih ciljeva)? Jesu li neki ciljevi preduvjet za druge ciljeve? Što bi za tebe bilo previše, što bi dovelo do burnout-a? Sve su to pitanja koja se možeš zapitati kako bi stekao_la bolji dojam o tome što i kada želiš ostvariti u životu kako bi se osjećao_la uspješno. I u ovom si koraku daj vremena i strpljenja. Odlučiti što želimo od života nije laka stvar!
- Zamisli svoju budućnost
Zamisli sebe kako postižeš svaki od ciljeva koje si izdvojio_la. Gdje ćeš biti, što ćeš raditi, tko će biti s tobom, što ćeš vidjeti, čuti, osjetiti? Zamisli tu scenu što točnije i detaljnije, oslanjajući se na sva svoja osjetila. Zapitaj se najvažnije pitanje: “Što osjećam?” Ako je odgovor olakšanje (a ne sreća), taj cilj možda ipak nije u skladu s tvojim osobnim viđenjem uspjeha, već s onim što okolina očekuje od tebe.
Priprema, pozor, kreni!
Nakon što si identificirao_la, napisao_la, pročistio_la i odabrao_la ciljeve kojima se želiš posvetiti, sada je samo potrebno započeti. Ako već nisi, razlomi velike ciljeve na više lakše ostvarivih koraka i kreni u osvajanje!
Bonus savjet: Nije bitno ako ne znaš odakle početi kad se radi o velikim ciljevima. U većini slučajeva ne moraš slijediti savršenu strukturu. Ono što je, međutim, bitno, je da počneš. Od bilo kojeg koraka. Zašto? Jer istraživanja pokazuju da jednom kad započnemo zadatak, čak i ako ga ne završimo odmah, on ostaje u našoj podsvijesti i vjerojatnost da ćemo završiti zadatak povećava se za do 90% (Masicampo i Baumeister, 2011). Ovaj fenomen nazivamo Zeigarnik efektom (Zeigarnik, 1927). Iskoristi ovu prednost svog uma i hakiraj svoj mozak u svoju korist!
Što ako uspijemo?
Ako si dopustimo odmak od tuđih definicija i krenemo istraživati vlastite vrijednosti, želje i ciljeve, otvara nam se sasvim nova perspektiva uspjeha. Što bi se dogodilo kad bismo prestali slijepo slijediti društvene norme i umjesto toga gradili svoju verziju uspjeha na autentičnosti i intrinzičnoj motivaciji? Možda bismo otkrili da osjećaj ispunjenosti ne dolazi iz uspoređivanja s drugima ili ispunjavanja tuđih očekivanja, već iz postizanja ciljeva koji su u skladu s našim vrijednostima i osobnim razvojem. U tom slučaju, uspjeh više ne bi bio apstraktna ili nedostižna ideja, već konkretan osjećaj zadovoljstva i smisla koji sami svakodnevno gradimo.
Preuzmi svoj uspjeh u svoje ruke i napiši sam_a sagu svog života!
Izvori
Doran, G. T. (1981). There’s a S.M.A.R.T. way to write management’s goals and objectives. Management Review, 70(11), 35–36.
Lanz, A. (2021). The min/max strategy for estimating projects. AboutBits Blog. https://aboutbits.it/blog/2021-01-19-the-min-max-strategy-for-estimating-projects
Masicampo, E. J., & Baumeister, R. F. (2011). Consider it done! Plan making can eliminate the cognitive effects of unfulfilled goals. Journal of Personality and Social Psychology, 101(4), 667–683. https://doi.org/10.1037/a0024192
Ryan, R. M., & Deci, E. L. (2000). Self-determination theory and the facilitation of intrinsic motivation, social development, and well-being. American Psychologist, 55(1), 68–78. https://doi.org/10.1037/0003-066X.55.1.68
Sheldon, K. M., & Elliot, A. J. (1999). Goal striving, need satisfaction, and longitudinal well-being: The self-concordance model. Journal of Personality and Social Psychology, 76(3), 482–497. https://doi.org/10.1037/0022-3514.76.3.482
Zeigarnik, B. (1927). Über das Behalten von erledigten und unerledigten Handlungen. Psychologische Forschung, 9, 1–85. https://doi.org/10.1007/BF02409755